Pročelje nije prazno platno

Arhitektonska fasada već ima ritam, hijerarhiju i pravce. Prozori nisu jednake veličine, a potovi i lukovi nemaju jednaku vizualnu težinu. Zato prije animacije vrijedi napraviti analizu objekta i utvrditi koji su njegovi stvarni arhitektonski znakovi.

Dobar projekcijski sadržaj ne prekriva te znakove. On ih koristi kao okosnicu, pa se sadržaj razvija u skladu s onim što posjetitelj već može pročitati u prostoru.

Od virtualnog modela do fasade

Digitalni model pomaže u testiranju odnosa između sadržaja i zgrade, ali stvarni rezultat ovisi o mjerenju na terenu. Kut projekcije, dubina zgrade, nagib krova i uDubina otvora prozora mijenjaju način na koji se slika čita.

Pri mapiranju se sadržaj obično razdvaja na nekoliko slojeva: konture, otvore, materijal, pokret i zvuk. Tako se može kontrolirati intenzitet, a arhitektura ostaje čitljiva.

Ritam, a ne konstantno kretanje

Animacija koja se stalno ubrzava postaje umorna. Arhitektura najbolje funkcionira s pauzama, ponavljanjima i jasnim promjenama intenziteta. Spori prijelazi naglašavaju masu zgrade, a brzi detalji mogu privući pažnju na jedan otvor ili brid.

Boja treba biti odabrana u odnosu na materijal. Hladno svjetlo na kamenu može izgledati drukčije nego toplo svjetlo na istoj površini, a bijela projekcija na bijelom zidu gotovo nestaje.

Arhitektura i zvuk

Zvuk može produbiti percepciju zgrade, ali ne mora biti stalno prisutan. Duga tišina, jedan zvuk koji se pojavi na određenom pročelju ili promjena ritma mogu biti snažniji od neprekidnog glazbenog sloja.

Najbolja suradnja zvuka i projekcije počinje prostorom: lokacija izvora, reverberacija i vidljivost izvora utječu na to kako publike doživljava cijeli događaj.